 |
|
Prenosimo Vam, za sada, početni (da kažemo
uvodni) deo knjige "BRAVAR JE BIO BOLJI", autora
Stevana Mirkovića, generala JNA u penziji,
osvedočenog komuniste i jugoslovena, predsednika
Upravnog odbora Jugoslovenskog centra za
samoupravljanje, nacionalnu ravnopravnost i
nesvrstanost - CENTAR TITO. Iz ove knjige, na
stranicama ovog sajta, biće objavljeno više
delova.
Priredio: Janko |
"BRAVAR
JE BIO BOLJI"
(prvi deo)
Ovaj već kultni beogradski grafit odnosi se na vreme
posle 1991. godine. Njegov pisac se precizno
opredelio — Tito i njegovo vreme nisu "za staro
gvožđe"! On ističe suštinu zahteva svakom političkom
pokretu: da život bude bolji. Ako ljudi bolje
žive — pokret je uspeo. Ako to nije slučaj ili žive
lošije — pokret je "mlatio praznu slamu", što je
slučaj sa našim vladajućim partijama od 1991.
naovamo. Nije društveni sistem dobar zato što ima
više partija (300 partija u Srbiji 2004.!). Naprotiv,
može imati i jednu (SKJ) pa da odgovara većini ljudi.
U našem jednopartijskom sistemu najsposobniji su
imali veće šanse da se probiju na vrh upravljačke
lestvice nego u višepartijskom jer procedura izbora
i društvena selekcija kandidata nisu propuštale
škart. Zašto su ljudi u SFRJ izlazili masovno na
izbore? Ne toliko zbog predizborne propagande, koje
zapravo nije ni bilo u smislu današnjeg jeftinog
sajma "šarenih laza", već zbog boljeg života koji je
bivao još bolji posle svakih izbora! Naravno, SKJ
nije sebe smatrao "večnim" i brzo je svoju ulogu
počeo da prepušta samo¬upravljanju, možda prerano,
obzirom na spoljne uslove.
Istinitost ovog grafita potvrdili su rezultati dva
opsežna sociološka istraživanja u Srbiji (Helsinškog
odbora za ljudska prava u Srbiji i Pravnog fakulteta
u Beogradu iz 1999. i 2000. godine), urađena uz
učešće više desetina naučnih radnika, čiji su
rezultati objavljeni u beogradskim novinama Danas i
Glas javnosti. Tako su se misli "čoveka sa ulice" i
nalazi nauke našli "na istim talasima".
To potvrđuju stalno i sve dnevne, kratkoročne ankete
javnog mnjenja u kojima hiljade ljudi u svim
jugoslovenskim republikama ne krije nostalgiju za
SFRJ ("Marten Board International" u Beogradu, "Nacional"
u Zagrebu, obe 2004.). Osamdeset odsto Makedonaca
misli da im je život u SFRJ bio bolji nego danas, (anketa
Međunarodnog republičkog instituta, 2004.). Na
referendumu u Dimitrovgradu građani su odbili da
gradu vrate ime Caribrod.
Sve više istinu o Titovom dobu potvrđuju, često
nehotično, i političke partije i pokreti, koji su
svojevremeno na njega i komuniste bacali "drvlje i
kamenje". Tako će se, prvo SPO a onda DOS,
diskvalifikujući vladavinu SPS, pozivati na dobro
stanje osamdesetih godina u našoj zemlji. To će
činiti i DSS kritikujući DS, a Pokret Snaga Srbije
činiće to najotvorenije ove godine. I to tako
uverljivo, da se čovek zapita: nije li on u to vreme
bio na čelu države?
Tito i SKJ su najuspešniji politički pokret u
istoriji jugoslovenskih naroda i narodnosti.
Ostvareni progres i modernizacija države i društva
sa samoupravljanjem, koje ima epohalni značaj pre
svega zbog novog uzleta ljudskih prava i sloboda,
tadašnji moral i humanizam, solidna egzistencija
većine stanovništva, mir u zemlji i međunarodni
ugled nisu dostignuti još nigde u svetu. Ako danas,
posle očito neuspelog državnog i društvenog projekta
započetog 1991, kažemo "Bravar je bio bolji", to
nije vraćanje u prošlost već "u dobra stara vremena"
iz bede u kojoj radnici danas žive.
Sa Titom i SKJ stigli smo se na sam svetski vrh.
Bili smo, iako po broju stanovnika i veličini
teritorije mala država, jedna od najuglednijih i
najuticajnijih zemalja u svetu, zahvaljujući našoj
borbi protiv fašizma u II svetskom ratu,
socijalističkom samoupravljanju i nesvrstanoj
spoljnoj politici.
Antikomunizam na jugoslovenskom prostoru nije uspeo
da izbriše tragove socijalizma. Tita, SKJ i
Jugoslavije nema više - ali oni žive u svesti
Jugoslovena. Mnogo je još Jugoslovena, komunista i
samo¬upravljača, jednom rečju titoista, ali su
rasuti, neorganizovani i pasivni. Ipak, aktuelne
ankete o Titovom vremenu pokazuju da prolazi vreme
nostalgije. Počinje okupljanje titoista radi
odbrane nasleđa SFRJ dok ga mangupi na vlasti nisu
potpuno straćili - sve prodajući strancima. A prvo
su im prodali dušu!
Da radnici i Jugosloveni ne misle da život provedu
samo u sećanjima na lepe dane socijalizma pokazuju
svakodnevne bune, demonstracije i štrajkovi
nezaposlenih ili slabo plaćenih radnika i
nezadovoljnih seljaka i Jugoslovena prognanih iz
svog zavičaja. Pomenuti grafit sve više dobij a
smisao revolucionarnog pokliča, natpisa na crvenom
barjaku, stiha proleterske himne. Rezultati ovog
stalnog bunta, koji obuhvata većinu radnika i
seljaka, ne odgovaraju energiji uloženoj u njega.
Žarišta bunta su spontana i izolovana i vlast ih
lako gasi, jedno po jedno, ne strahujući mnogo jer
ne ugrozavaju osnove sistema, o čemu se posebno "brinu"
državni sindikati. Sindikalni lideri, kao i
lideri politician stranaka, su pioni domaćih i
stranih kapitalista. A i NATO je tu — ako zatreba!
Ne jure džabe sadašnje političke elite u NATO "k'o
muve bez glave".
Sve to nemoćno posmatraju sa strane usamljene i
marginalizovane komunističke organizacije i grupe iz
nekadašnjeg dvomilionskog SKJ.
Izolovane bune su kao laki povetarac. "Samo bujica
gneva i mržnje moze da iščupa duboke korene nepravde
i zla." (Ivo Andric).
Da su bune jedna bujica, od restauriranog
kapitalizma u jugoslovenskim zemljama ne bi ostao "ni
kamen na kamenu"!
Građanska klasa i građanske partije, od dolaska na
vlast 1991, nisu imale nijednog ozbiljnog sukoba sa
industrijskim radnicima i zemljoradnicima. Najviše
muka su im zadavali zdravstveni i prosvetni radnici,
koje su oni resavali bez većih problema.
Ali su veliki građanski protesti bili redovna pojava.
To nije bio klasni sukob već međupartijski. U Srbiji
to pokušavaju da krste revolucijom ali ne ide.
Kakva je to revolucija u kojoj jednu pljačkašku
partiju (SPS) smeni druga ista takva (DOS)??! Režim
koga obori duvanje u pištaljke nije ni trebalo da
postoji. Ni ovaj posle njega nije jači — glavne su
mu snage van zemlje. Dok one stignu, radnici ga mogu
"počistiti"!
Sukob radnika i kapitalista i nije glavna
karakteristika aktuelnih društvenih kretanja u
nekadašnjoj Jugoslaviji. Ti procesi su ušli u
zapadnu društvenu kolotečinu. Radnici su "izbaceni
iz igre". Vodi se među-partijska utakmica iza koje
stoje interesi razlicitih građanskih slojeva. Igra
se za novac. Najpre su "istrčale na teren" partije
postsocijalističkih kapitalista (kao SPS) a zatim
ostale.
Ali, i radnici i zemljoradnici koji demonstriraju sa
kartonskim suncobranima, sendvičima i čegrtaljkama
ill "džedže" na raskrsnicama puteva pored parkiranih
traktora neće ništa uraditi. Od te šetnje ili
obustave saobraćaja rezim nema nikakve štete jer
saobraćaja i nema! Kada strajkačima budu u rukama
budaci i motke — onda nek' se čuva. A stvari idu u
torm pravcu. Radnici i zemljoradnici su spremni —
čeka se tribun!
Zato je grafit istovremeno i poziv radnicima i
seljacima da stvore svoju jedinstvenu radnicku
partiju — "partiju bravara" i svoj sindikat,
objedinjujući radničku borbu u svakoj jugoslovenskoj
republici, a onda i zajedničku.
Iako je velika armija marksista, naučnih radnika i
teoretičara socijalizma 1991. izgubila kompas i
odlutala u raznim pravcima, najčesce u rezignaciju i
apatiju, jedan broj intelektualnih radnika,
snalazeći se kako ko zna i ume, ostao je i deluje na
Titovom kursu. Ako bi ovi ljudi, vični teoretskom
poslu, kao tim, sabirajući iskustva društvene prakse
1941-1991. i uz misljenje radnika o torm dobu,
teorijski spoznali to vreme i formulisali strategiju
i taktiku borbe radnika za bolji život, to bi, sada
spontani i razuđeni radnički bunt, moglo učiniti
svesnom i organizovanom snagom, sposobnom da se
uhvati u koštac vladajućim režimima! Oni su, kao so
hlebu, potrebni radnicima!
Članak "Bravar je bio bolji" je jedno mišljenje,
pokušaj da se makar nešto, ali konkretno, učini u
tom pravcu. Sve što je u njemu napisano nije
nostalgija za lepom prošlošću. On je prvenstveno
poziv na pobunu siromašnih protiv gojaznih jer nema
drugog načina da se uspostavi vladavina naroda. Samo
revolucija.
Do 1941. smo bili lopta koju su velike sile šutirale.
Tada smo i mi počeli da "igramo fudbal" i postali
svetska sila. Sada smo ponovo lopta. Zaigraćemo mi
fudbal ponovo. I onaj pravi i ovaj!,...
|