 
osip Broz
rođen je u znaku Bika,
se-dmog maja 1892. godine, u Kumrovcu u Hrvatskom
zagorju. Izgleda da su njegovi preci došli u Zagorje
bježeći pred Turcima odnekud s bosansko-dalmatinske
granice. Otac mu se zvao Franjo, a mati
Marija (djevojački Javeršek). Bio je
sedmo od petnaestero djece.
Najveći dio djetinjstva dječak Josip proveo je kod
djeda Martina Javeršeka u mjestu Podsreda u
Sloveniji. Po povratku u Kumro-vec, kad je trebao
poći u školu, otkrio je da je govoreći slovenački
gotovo zaboravio maternji jezik. Zato je na početku
ško-lovanja imao problema - ponavljao je prvi razred.
Međutim, već od drugog razreda postaje jedan od
boljih đaka. U petnaestoj godini napustit će
Kumrovec i krenuti u Sisak na zanat. Itd. itd.
Titovim stazama revolucije
Podaci
iz gornjih redova poznati su valjda svakom
punoljetnom čitatelju Dana. Preuzeti su iz
prvog poglavlja Priloga za biografiju Josipa
Broza Tita Vladimira Dedijera. Ova je
knjiga inače prevedena na tridesetak jezika. Ipak,
Dedijerovo je djelo preozbiljno za djecu. Njegov
svojevrstan digest prilagođen dječijem
uzrastu objavio je France Bevk u Knjizi o
Titu, koja je bila obavezna školska lektira za
učenike četvrtog razreda osnovne škole.
Iz ove
knjige uglavnom potiču one svima poznate trivia
pojedinosti o svinjskoj glavi, pecanju na zaleđenoj
Sutli ili psu Polaku. Isto tako, u svim razredima
osnovne škole postojalo je takmičenje Titovim
stazama revolucije, u kojem se jednako
ocjenjivalo poznavanje NOB-a i Titove biografije.
Potpisnik se mora pohvaliti vlastitom svojevremenom
pobjedom na regionalnom nivou ovog takmičenja. Pošto
je bila 1989. godina, te se igrom slučaja zadesilo
da ovo bude posljednje "prvenstvo", titula mu je
ostala u trajnom vlasništvu.
Bilo
je to vrijeme u kojem je Maršalova slika još uvijek
krasila svaku prostoriju u svakoj javnoj ustanovi i
dnevne sobe većine stanova, vrijeme u kojem je osam
gradova u SFRJ (po jedan u svakoj republici i
autonomnoj pokrajini) nosilo pridjev Titov/a/o,
vrijeme u kojem je valjda u svakom gradu glavna
ulica nosila Titovo ime. Đorđe Balašević je
pjevao kako je tri puta vidio Tita, Zdravko Čolić
- Druže Tito, mi ti se kunemo; nedjeljom
ujutro na drugom programu vrtili su se Sutjeska,
Neretva ili Desant na Drvar; Abdulah
Sidran pisao je pjesmu Govori Broz,
Velimir Milošević Titovo buduće doba, a
Mirko Marjanović prozni tekst Korakom
epohe.
Test moralnosti
Na
nekakvom improviziranom testu moralnosti i
karakternog integriteta, od svih gore pobrojanih
najbolje prolazi - Zdravko Čolić. On je, naime,
nedavno izjavio da mu uopće ne bi smetalo da ponovo
zapjeva Druže Tito, mi ti se kunemo jer je -
kako je rekao - Tita volio i još ga voli. Nasuprot
njemu, Balašević je, kao, duhovit i kaže da je on o
Titu pjevao davno te da bi ga dosad odrobijao i da
ga je ubio pa je i grijeh pjevanja o njemu zastario.
Trolist bosanskih književnika je promijenio
paradigmu: Sidran danas pjeva o ko djeci
lahkovjernim Bosanskim Muslimanima, odnosno u
vjeri čvršćim Dobrim Bošnjanima, Milošević
promoviše svoju novu knjigu dječije poezije
Zemlja Dobrih Bošnjana, a Marjanović uređuje
časopis Hrvatska misao. To je sve još i dobro
kad se uporedi sa revolucijom onog pjesnika i
romanopisca kod kojeg je krajem osamdesetih nebo
odjekivalo ti to! ti to!, a desetak godina
kasnije Maršala zove Kito.
Zvuči
paradoksalno, ali je tako: Tita danas cijene oni
koji su ga za života kritikovali, a proklinju ga
nekadašnji poltroni. Predrag Matvejević mu je
nekoć pisao otvorena pisma s prijedlogom da se
povuče sa svih funkcija, a danas veli kako Tita
nikad nije prestao cijeniti. Mirko Kovač
je u Titovo vrijeme znao zbog svojih djela biti "na
ledu", a kasnije je Maršala branio od nekadašnjih
obožavatelja što su ga počeli zvati srbožderom.
Titoville.com
Ipak,
tokom devedesetih godina, dok su Tita uglavnom
napadali oni koji su, zahvaljujući njemu, u miru i
blagostanju proživjeli najbolje godine života,
satisfakciju su mu dali mladi naraštaji. (Zemlja
koja ima ovakvu omladinu ne mora se bojati za svoju
budućnost. J. B. Tito) Dvadeset i drugog jula
1994. godine, zahvaljujući dvojici mladih Slovenaca,
Matiji Maroltu i Martinu Srebotnjaku,
Josip Broz je uskrsnuo na Majci-Svih-Mreža. Na
adresi titoville.com nalazi se Tito's Home
Page. Na ovoj web-stranici mogu se pronaći mp.3
fileovi sa Titovim govorima te nekoliko desetina
pjesama o Titu, kompletna filmografija (nekoliko
stotina naslova) koja se bavi Titovim likom i djelom,
biografija, mnoštvo fotografija i još dosta sadržaja.
Plakat za koncert
sarajevskog benda Protest
|
Najimpresivniji dio stranice jest forum. Stranicu je
dosad posjetilo nekoliko stotina hiljada surfera,
a dobar dio njih poslalo je virtualnu poruku Maršalu.
Strašno je dirljivo čitati ove glasove vapijućih
u pustinji, ova pisma Djece Atlantide. Iz
svih krajeva svijeta, od Ontarija do Ognjene zemlje,
javljaju se najčešće raznježeni negdašnji zemljaci,
pioniri i omladinci, pa čak i oni koji se nisu
rodili dovoljno rano da stave plavu kapicu s
petokrakom i vežu crvenu maramu. Ove poruke pune su
nostalgije, zahvalnosti i iskrenog divljenja. I, ako
to nešto znači, po imenima se da zaključiti da je
Tito bio zbilja najveći sin naših naroda i
narodnosti. Jer javljaju se svi: Miloši,
Zvonimiri, Hasani, Janezi, Šćepani, Vasili, Fadilji,
Ištvani… Većina ih u potpisu navodi dva grada:
napušteni zavičaj i novo prebivalište, gotovo uvijek
hiljadama kilometara daleko. Rjeđi potpisnici poruka
na ovom forumu dijele se u dvije grupe: ili su
stranci koji na (najčešće) engleskom izražavaju
svoje divljenje Titu (često su to nekadašnji
jugoslavenski studenti ili turisti) ili su nekakve
nacionalističke budale što vrijeđaju i pičkaraju. Za
ove prve osjetiš simpatiju skoro koliko i za
Djecu Atlantide, ove potonje žališ jer glupost i
nacionalizam su bolesti što najčešće idu zajedno i
što su uglavnom neizlječive.
Yugoslav Grafitti
Od
svih prošlostoljetnih državnika Tito je, narodski
rečeno, najveća faca. Još devetog oktobra
1944. godine njegovo je lice krasilo naslovnu stranu
Timea. Časopis Life je 1952. godine
objavio veliku Titovu autobiografiju. Na onoj
famoznoj fotografiji sa njemačke potjernice
Wanted dead or alive, kojom se za Titovu glavu
propisuje nagrada od sto hiljada rajhsmaraka u zlatu,
Tito liči na filmsku zvijezdu. Dobro su poznati
izvrsni Krležini eseji o Titu, ali je manje
poznato da je Jean-Paul Sartre rekao: "Titova
Jugoslavija je realizacija moje filozofije."
Među
Titovim poštovaocima su i Ernesto Che Guevara,
Martin Luther King, Margaret Thatcher,
Jaser Arafat, Gerald Ford, Felipe
Gonsales, Bill Clinton i toliki drugi.
Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji
pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću.
Nacionalistički političari, književnici i fariseji,
licemjerni novinari, korumpirani univerzitetski
profesori, lopovi, profiteri i sličan šljam sa
cijelog ex-SFRJ prostora danas kidišu na Titovu
uspomenu. Uzalud.
Nije
Tito bio anđeo, nisu ljudi anđeli, no ako je
politika umijeće mogućeg, Tito je činio i
nemoguće.
Nikad ovaj prostor u globalnim okvirima nije bio
značajniji kao za Titovog života, nikad se veći a
brži općecivilizacijski napredak na balkanskim
prostorima nije desio. Prepoznaju to obični ljudi,
common people: od onih posjetilaca Tito's
Home Pagea preko ljudi koji u brojnim ex-jugoslavenskim
novinama i ove godine četvrtog maja plaćaju
Maršalove smrtovnice, do ogromne većine građana koji
u Titu vide pozitivnu historijsku ličnost.
Danas
Veljko Bulajić ne snima filmove o Titu, no tu
su Želimir Žilnik (Tito drugi put među
Srbima), Goran Marković (Tito i ja)
ili Vinko Brešan (Maršal). Dok su
nacionalni bardovi pjevali hvalospjeve i pisali
predgovore Tuđmanu ili Izetbegoviću, o
Titu su pisali mladi alternativci poput mostarskog
pjesnika Mehmeda Begića (pjesma Ja sam
Titov Tito je moj). Titove slike danas je moguće
zateći u redakcijama nezavisnih slobodoumnih medija,
u malim brijačnicama i zlatarskim radnjama, u
starinskim bosanskim kafanicama, na sindikalnim
protestima, na oronulim zidovima penzionerskih
stanova, u prostorijama alternativnih omladinskih
nevladinih organizacija i sličnim "marginalnim"
mjestima.
No,
takva su mjesta ustvari mjesta pravog života. Nema
života u službeničkim registraturama ni u zgradama
uprave. Iz njih bije memla smrti i raspadanja. A
Tito je danas življi i omiljeniji nego ijedan
suvremeni političar. Kazuje to urbana narodna
poezija: grafiti, i to širom SFRJ. Od onog poznatog
Josip Broz - Dobar skroz
preko varijacija na Dinu Dvornika:
Ništa kontra Tita,
do posljednjeg zagrebačkog primjera - naime, nekakva
budala je na jednom zagrebačkom zidu napisala onu
znanu glupariju: "Sveti Ante, ako si u stanju/
Uzmi Stipu, a vrati nam Franju". Nekoliko dana
kasnije, duhoviti nepoznat netko je dopisao:
"Sveti Ante, da se mene pita/ Uzmi oba, a
vrati nam Tita".
Muharem Bazdulj
|
